Prvo me uhvatila želja za slatkim. Zatim sam, kao i obično, krenula u sakupljanje sastojaka po kući. Obično kod mene tako nastaju i najbolji recepti, možda baš zato što se najviše trudim kada sam limitirana izborom. Taj sam dan imala: ribizle, trešnje (već je samo to dovoljno za desert), jaja, brašno, maslac, šećer, začine.

Dok još imamo ovog divnog voća, a ako ga ne stignete pojesti svježeg - pripremite slasne i zavodljive pitice. Mini košarice koje će vas uvijek nagovoriti na još barem jedan komad ;)

Kad pokušavate sve, baš sve napraviti kako treba, na vrijeme predati svaki zadatak, točno obaviti svaki posao, što manje spavati kako biste što više radili, što brže jesti kako biste što manje vremena izgubili... tada, ponekad, izgubite sebe.

Tada na blogu recepti počinju stizati tek jednom mjesečno, mozak vam ode u krivom smjeru i postajete ono... ono što toliko mrzite. Osoba koja nema vremena sanjati, a ja sanjati moram. Bez toga nema života.

Pitala me Nevena hoću li biti u subotu u Zagrebu.
"Naravno!" kažem ja.
Dolazi i Saša i njegova Nikolina. Ići ćemo na pivo, sjesti i pričati kao da se poznajemo oduvijek. Puno toga jedni o drugima već i znamo, čitamo jedni drugima misli preko priča na blogovima, vjerno pratimo slike na Instagramu i prijatelji smo na Facebooku.

Na moru vam sve ide lagano... Ujutro se pije čaj, pa kava, pa se jede voćna salata, pa se čitaju novine, pa se razmišlja o ručku. U mojoj se glavi svo to vrijeme vrte i misli oko raznih deserata, no moje želje za laganijom prehranom mi ne dopuštaju preveliku uživanciju u svim onim ovisničkim spojevima sa šećerom.
No i ovdje se nalazi jedna knjižica s receptima. Deserti opisani u njoj su laganiji, voćni, a vrlo lako se mogu opisati riječima - prozračno, pahuljasto, osvježavajuće.

Ovaj je recept objavljen prvi puta prije godinu dana i do danas je ostao jedan od omiljenih voćnih kolača kome god sam ga pripremala. Danas ga objavljujem iznova, s dodatnim savjetima i novim slikama.

U slastičarnice već dugo ne zalazim. Ima ih nekoliko koje su solidne i u čijim slasticama osjećam i nešto prirodno, ali većina (hrvatskih) slastičarnica me već davno razočarala. Tako sam nedavno bila uvjeravana da su slastice na jednoj zagrebačkoj lokaciji fantastične, fine, skoro pa da ispunjavaju snove... sve dok ih sama nisam probala. Na kilometre vidim margarin u kremama, suhe biskvite, žilava tijesta, a okus kod kojeg bi se trebalo moći razaznati namirnice, dijelove kolača, kod kojeg bi se trebala moći osjetiti svježina, pravi maslac, pravo slatko vrhnje, svježe voće - postaje neka nedefinirana smjesa masti i šećera.
I neće me više uvjeriti ni tuđe preporuke, ni lokacije u centru grada ni šarenilo boja i oblika slastica - želim pravo, iskreno, inovativno, domaće, sa srcem. Drukčije ne priznajem.

Potreba je majka svih izuma.

Ja bih toj izreci dodala i - dosada. Dosada je majka sveg i svačeg. Svih mojih maštanja o uređenju interijera, svih mojih razmišljanja i kombinacija recepata i još mnogo, mnogo toga... (okej, pospremam i čistim samo iz potrebe, čvrsto sam uvjerena da čovjeku ne može biti toliko dosadno da se primi usisavača i sredstava za brisanje ko zna čega).
Ali, ponekad vam se dogodi da se spoje potreba i dosada. Kod mene se tu uglavnom stavlja znak jednakosti i iza njega stoji: kolač/torta/pita. No i ovaj kolač često nastane u okruglom obliku, pa sam zaključila da je bolje da se držim pita i torti. Imam nevjerojatnu ljubav prema okruglim desertima, možda bi neka psihoanaliza pokazala izvore toga, ali zasad stojim iza činjenice da sam zaljubljena u njih :)