Frizhider

Obzirom na poražavajuć rezultat bockanja natašte od jučer ujutro, odlučila sam da nema više zajebancije.
Minimalne količine brašna, maksimalni udio posija i sjemenki. Nemogu se hranit paleo, ne da mi se, oću kruva. Ergo, napravila sam najzdravije muffine s minimalno brašna i maksimalno domaćih ulja i integralnih praznolikih vlaknastih dodataka. Da imam na šta namazat maslo sutra za doručak. Neznam do kad ću moć tamanit zobene pahuljice s jabukom i bananom i cimetom u mlijeku s ovakvim guštom. Sve mi se čini da se bliži kraj tog perioda.

Nego. Recepat? Ne. Natuknice.

- cca dec domaćeg maslinovog ulja
- cca dec domaćeg bučinog ulja
- 2 jaja
- graham brašno
- zobene i pšenične posije
- zobene pahuljice (mekane)
- mljevene lanene sjemenke
- zadnje 3 žlice umeboshi začina
- zadnje 2 žlice posnog sira
- cca dec i po mlijeka
- voda
- mineralna (jer nema praška za pecivo)
- soda bikarbona (jer nema praška za pecivo)
- sjemenke za po vrhu

Smjesta konzistencije jako gustih palačinki, pa još malo gušće. Šta da vam kažem. Moram počet vagat stvari. Al tad ne bi mogla u 17 minuta umjesit i stavit peć kruv za danas. Jbg.

Moram priznat da su odlični. Sočni, za divno čudo, iako na prvi pogled tj. dodir izgledaju tvrdo. Ovo bučino ulje im je dalo fini šmek bučinih koštica (logično), a sir i mlijeko su skupa s masnoćama bučinog i maslinovog ulja i lanenih sjemenki doprinjeli sočnosti. Soda bikarbona se uopće ne osjeća, vjerovatno jer je dio agenta za dizanje preuzela mineralna voda. Sve u svemu uspijeh. Okus bi super išao uz slane inćune ili još bolje črnce, s kojom maslinom.


























Jedino sranje je što se ne daju van iz kalupa tj. papira. Zaljepili su se. sigurno postoji neki trik, tipa da se pokriju s vlažnom krpom odozdola ili tako neš. Meh. Ne da mi se. Iskopavat ćemo ih uz objed. Baš me briga. Bitno da su jestivi.

A e, kad smo kod maslina, dobili smo pešes kila maslina lijepih zelenih s Kalamote - organski uzgoj LOL.
Izboli smo ih, pa ih sad potapamo u vodu svakodnevno. Uskoro će s moračem u salamuru. Jedva čekam ih jest. Nisam ih jela ima stogodina. Uh!

Inače, danas za objed klopamo pečenu kozu i kuhani mladi grah s minimalno patata i maksimalno maslinovog ulja. Zdravo zdravo, samo zdravo.
Pošto sam u frizhideru pronašla 3 krasne portobelice i pol kile šampinjona, a sinoć sam stavila namakat ječam, bit će i orzotto s gljivama. To ćemo vjerovatno sutra jest. Mislim da će bit najs. Stavit ću i jednu jabuku unutra, ou fak jea.

Moram se pazit još tjedan dana. Onda ćemo vidit na šta će šećer ličit. Ako bude sreće, past će krempita i čaša šampanjca. Ako ne, proslavit ću s nečim... integralnim.

Opet smo zapituljili. Opet smo se zajebavali s dekoracijama. Jedva čekam zimu i okončanje dijabetičkih restrikcija moje gušterače. Da napokon iskoristim kalupe koje mi je stara kupila. No dobro.
U subotu smo imali neformalni kućni posjet od dragih nam domaćih ljudi. Pa sam im skuvala obrok.
Kako je majka napokon na moj nagovor kupila novi (oštar) nož, uspjela sam otkoštit domaćo pilence od 3 kila u roku 10 minuta <3
Imali smo nekih gljiva doma (po kila šampkasa i po kila bukovača), u lidlu je azijski tjedan pa sam se istrošila na bambusove mladice.
Pilence sam na trakice narezala, skupa s kožicom, umarinirala ga u umeboši i par žlica brašna, i stavila pržit. U drugoj teći sam šufigala gljivice na maslinovom ulju s malo papra. Kad se jedno i drugo privelo kraju, završilo je u istoj teći, uz dodatak zeru soli, još malo papra, par žlica senfa, kap domaće mirisne kvasine, jednu žlicu meda i bambusove mladice. Nalih vode, i pustih da se ugusti. Skuvala sam rižu, tako da sam zaboravila na nju. Svi su me pitali kako si ti to tako dobro skuvala rižu. U mene niko valjda ne zna kuvat rižu. Svi je dinstaju, pa je preprže, pa onda sipaju temeljac, pa ove kerefeke, pa one kerefeke, neki je i cijede...
ja stavim jednu mjeru riže, dvije mjere vode, malo soli i komad masla ili malo ulja i pustim na špaheru da provre. Kad voda postane nevidljiva, ugasim, poklopim i pustim na miru. I to je cijela filozofija. no dobro.
Evo dole slike. Prvo smo mezili domaću kobasu, kozji sir i ajvar, naravno i domaći kruh koji sam u medjuvremenu ispekla (moj klasični integralno-integrirani klipovi, od graham brašna, zobenih posija sa sjemenkama).



















I tako to. Fino je bilo. Ali naravno da je pilence od 3 kila bio prilično velik zalogaj uz sve ostalo na stolu. Pa je ostala hrpa toća. To smo rekli jest onda u neđeju. I tako je došla neđeja. I nije nam se dalo jest opet isto.
Pa je majka isprigala par kanjaca i pirki iz dubrovačkog akvatorija, koje dobismo od tete Ivane, točnije od dunda koji ih je ulovijo. Njam njam. Gle ih, hrskave, ukusne, morske, freške <3 Uz malo kuhane verze i krumpir salatu s domaćom kvasinom i kapulom. Mmmmilina.



















Ali naravno da smo ogladnili. Onda smo se sjetili da smo ostavili lisnato da se otapa, jer smo tjeli napravit nekakav zamotuljak od onih diiivnih krušaka i jabuka koje su nam ostale lagano zret u košiću. Pa rekoh, jebeš štrudel, amo mi pitu opet radit od onoga što je ostalo od objeda jučer. Pa smo po principu "Veličanstvene pite" uradili "Pileću pitu s gljivicama" uz mali dodatak - poslagah prutiće sira prije nego je poklopih. To je bio dobar potez. I dekorirasmo je. I premazasmo žumancem. Ljubavnički :)




















I opet smo je riješili prije nego sam je uspjela pošteno uslikat. To kod nas ide ekspres.
Evo je pečene. Skroz je romantično slasna.









































Bilo je tu i kokošje juhe s korjenastim povrćem. Samo je slika malo... bljakasta. Nasuprot superiornom okusu. A poslije objeda smo pošli u Slano. Učinit đir. Malo smo toćali noge, a puno šetali.
Još uvijek nas je samo dvoje. Sljedeći tjedan izgleda, dolazi i treći član :)
Na kraju smo se osladili indijanskim smokvama s Kalamote <3

Kako i zacrtah u mom jučerašnjem ambicioznom planu, ispekoh integralne krekere od prhkog tijesta od integralnog brašna i zobenih posija koje umijesih dan prije za veličanstvenu mesnu pitu. Premazah ih jajem i poljepih hrpu sjemenki, jer mi volimo sjemenke.  Jako su prhki. Uopće nisu hrskavi. Al su super. Prilično neslani, al super. Nesmjem solit hranu. Jebiga, jebiga. Još neko vrijeme. Gvakamole je pojeden, ali nije uslikan iz principa - toliko puta sam ga uslikala da mi je više glupo slikat istu stvar sto puta. Pa eto dva avokada da se zna na šta se misli. A evo i jedan erotični closeup dotičnog krekera.


Dalje sam zacrtala napravit štrudel od jabuka. Pa sam ga i napravila. I popizdila s korama. Prve su bile presuhe i bilo ih je malo. Neznam kako. Onda sam poslala dragog u dućan po domaće kore "Ana" koje radi jedna firma iz Ploča. I evo im antireklama, javna. Bez obzira što su to najbolje kore za radit štrudel, toliko često se desi da budu pljesnjive. Dakle, prije tjedan-dva se dogodila ista stvar, i morala sam ih vratit u dućan jer mi ne trebaju pljesnjive kore. Pa su mi drage tete dale druge koje nisu bile pljesnjive. Bome smo se namučile dok smo našle neke koje nemaju tamnozeleni gorgonzola uzorak po sebi. E onda jučer opet. Kore vrijede još mjesec dana. Otvorim prve - plijesan. Otvorim druge, plijesan. Odem u dućan - sve od istog proizvođača - pljesnjive. I to je to. Moja ljubav s "Anom" je gotova.
A ove druge kore koje uzeh su isto smeće. Pucaju, suhe, ne da se s njima radit, a meni se ne da baš pokusirat s domaćima. Pa zato štrudel slikala nisam. Jer izgleda očajno i raspadnuto. Al je fin. Jedna tura s jabukama, druga sa zrelim kruškama. Ko pekmez. Samo se mora jest sa žlicom. Proklete kore.

Nakraju je ostalo tih prokletih kora. Pa umjesto da pečem/pričam bakalara, nasjekoh ga na komadićke, kao i komad celera i mrkvice. Namažem koru sa maslacem i senfom, pobacam sve navedene derivate na to, pospem bosiljkom i zarolam. Ispalo je neočekivano dobro. Evo i slike zadnjeg komada:



















I to je to za danas. Neću više davit. Neznam što ću kuvat. Imam neke bukovače u Frizhideru, al nemam kukuruznog brašna, nemaju ga ni u dućkasu tu kod mene, a meni se ne da u 9. mjesecu ić po gradu po kiši tražit đe ima kukuruznog brašna, a ne volim mrvice krušne jer popiju puno ulja.

Eh, problemi :)

A trebala bi malo i radit. Super su mi klijenti koji ne shvaćaju pojam vremena. Kojima treba nešto za 20 dana, pa se ne javljaju 2 tjedna, i onda se iščuđuju kako im je ostalo još samo 6 dana, dok još uvijek ne shvaćaju da meni treba neko vrijeme da im odradim poso. I kao "a pa rekla si da ti je termin 3.10."... Jes, ja ću do sjedat za kompom, čekat da mi stignu materijali, a taj dan ću poć na sastanak, rodit i vratit se doma za 2 sata, sjest za kompjuter i nastavit radit ko da niš nije bilo.

Eh, ljudi -.-